MOJ DID ČURKO
Kada sam se prije nekoliko godina javnosti predstavila kao umjetnica sa mnogim svojim radovima, ni slutila nisam da ću izdati svoj prvijenac, zbirku pjesama pod nazivom ¨Montenense moj¨;No zbirka je ipak ugledala svitlo dana, prvo recitiranje pjesme ¨Montenense moj¨na jednoj mojoj samostalnoj izložbi izgovarao je moj dragi prijatelj koji više na žalost nije među nama - Josip Genda. Svaki susret s njim počimao bi njegovim pitanjem:- Je si li šta skupila, hajde piši, piši, mala ti to znaš! Volio je Zagvozd, njegov puk, bio je odan prijatelj i veliki čovjek, znam da će te se složiti sa mnom. No, na predstavljanju moga prvijenca došao je gospodin kojeg sam iz djetinjstva jedva poznavala - Vinko Stapić. Stisnuo mi je ruku i čestitao na prvijencu, no imao je želju nešto mi reći što ja očito nisam znala: -¨Gledajući i slušajući te, podsjetila si me na pokojnog svog dida Antu, zvali su ga Čurko...Znaš, našeg oca su ubili....bacili ga ujamu gore u Biokovu, a nas je ostalo puno dice, bili smo maleni, sami, mater i mi....Tvoj did kojeg se ni ne sićaš, ja to znam, bio je velik čovik ,čovik velika srca, mi smo ga znali zvati ¨Ćako¨....Radio je ka' crv....Gradio je kuće, radio je teške poslove jer u Zagvozdu se jedva moglo živiti od zemlje, ali on je nastojao raditi svašta, šta bi očima vidio to bi rukama uradio....Unatoč tome šta je i sam imo puno dice on je i nas hranio, mismo bili u rodu, a on nam je bio kao otac."Sićan se,- kaže Vinko: jednom ga je netko pitao, kako si Ante? Odgovorio je: - dobro sam, mrak pada, a meni ža ić kući. Ža mi je šta moran ić spavat, znan da se spavati mora, ali ja bi i noću radio , triba dicu ranit. Umro je vrlo rano.Nikada ne mogu zaboravit te riči, - kaže mi Vinko.Takvi su ljudi živili u našem mistu,to su bila vrimena ružna i lipa u kojima je živo narod velika srca.Ža mi šta nisi nigdje pisala o svom didu Čurki, nisi ga spomenila nikada, a nosiš njegov gen, od njega si naslijedila dar za umjetnošću, dar za kiparstvom - rekao mi je na kraju. Riči su mu bile pune sjete.Dragi barba Vinko, na žalost ja se ne sićam svoga dida, umro je prije moga rođenja no nisam ni mogla znati ništa o njegovom životu. Nije se pričalo, a ja sam jako rano napustila rodno misto, tilom ne dušom. Znam da je sam izgradio kamenu kuću gdje sam se ja rodila, a koja se na moju nažalost pomalo ruši . Znam da je bio dobar čovik no ovo što si mi ti rekao to nisam znala. Sritna sam zbog toga i evo moja druga zbirka pisama govori o mom didu, o tvom¨baki¨ kako si ga od milja zvao..Nastojala sam više toga doznati o njemu i mogu ti reći da sam iznimno ponosna jer nosim njegove gene, ljubav prema našoj baštini, našem malom mistu, prema ljudima i plemenitost naslijedila sam od njega. Zaista kako si rekao, preslika sam njegova. Potpuno sam te razumila o svemu što si mi pričao i evo napokon to možeš čitati kako bi se na tren mogao vratiti u svoje ditinjstvo koje ti nije bilo nimalo lako.Skrenula bi pažnju na naš narod, uistinu na tom malom kršu živilo se teško ali sritno.Ljudi su bili ponosni, u njima je živo zdrav duh. Suosjećali su sa svima oko sebe.Njihova plemenitost krasila je njihov život. Danas to osjetim kada dođem u naš kraj i ne samo ja, to osjeti svatko - slučajni prolaznik koji svrati u Zagvozd. Sritna i ponosna sam na svoj narod, sritna pišem o njemu, sritna sam jer sam rođena u tom kršu iz kojeg sam iščupala ono najvridnije, a to sam usadila u svoja djela, u svoju dicu i u sve one koji me poznaju.Zahvalna sam tebi i mnogim dragim ljudima iz Zagvozda što sam napokon saznala sve o svojim precimao kojima pišem sada i o kojima ću još puno toga pisati.Pozdravljam sve drage, moje Zagvožđane širom Lipe naše i svita,
Bog Vas čuvao,
Julija Stapić Katić

PS:autorica piše ikavicom kako se govori u Zagvozdu